Bila je dosta teška po masi i dosta komplicirana za upravljat. Prvih par letova su bili jako teški. Snalaženje u prostoru je bio najveći problem, gdje se šta nalazi oko mene, dali mi netko hoda na mjestu za sletanje.... i još mnogo toga. Uz mene je bio moj instruktor, Huco. Čovjek kojem skidam kapu i zahvaljujem od srca za sve što je napravio za mene, te me je obučio, i pomagao oko letenja i navođenja u zraku. Da ne zaboravim, uz mene su bili i njegovi sinovi, Arijan i Josip, koji su mi također pomagali oko sveg a naručito na tekmama. Kad sam po prvi put sam poletio i sletio, amlo sam se opustio, no malo previše i to me je koštalo modela. Na sletanju pri jednom letu, model je imao preveliku brzinu i dosta visine. Kako nismam znao šta bi napravio a model je išao točno u šofer šajbu jednog modelara, naglo sam povukao stanicu na sebe i napravio luping na 2 metra visine. Žrtvovao sam model kako bih izbjegao veliku štetu koju bi napravio da sam nastavio let. Izgledalo je užasno no nemam slika iz tog doba kako bi vam predočio. Uglavnom, prednjeg djela nosa nije bilo skroz do krila, i trup iza krila je bio slomljen, a prava sreća je što su krila ostala netaknuta. novi trup sam dobio od Huce te za kratko vrijeme je model bio saniran.
Nakonnekog vremena, moj je otac bio u gradu i jedan modelar, koji je ima puno velikih modela, što akrobatskih, što početničkih, pozvao me je da dođem na aerodrom, kako bih sa njim letio da dobijem osjećaj. Poslje škole svaki dan, išao sam na aerodrom i letio i letio i letio... dok god nisam dobio onaj osjećaj za sve. Česo sam se gubio na sljetanju kad model ide prema meni, onda su komande za skretanje obrnute, tj šta je bilo desno, sad je ljevo i obratno. Kad sam to sve savladao opet sam se vratio na travu, i nastavio sa treniranjem....
Nema komentara:
Objavi komentar